Vuk Samotnjak
subota, 02.05.2009.
Hormoni
15.4.2009 Lindau am Bodensee
Kako to da se sa mnom povijest uvijek ponavlja? Je li to neka moja navika, sklonost, ili nešto drugo što me iznutra tjera na ponavljanje? Kakvi su to "osjećaji" koji se u meni uvijek iznova probude? To sigurno nije ljubav, za ljubav treba vremena. A i tolerancije. Ovo je nešto drugo, znam jer me jednako brzo prođe kao što me i dođe... Zaljubljenost? Možda neka vrsta, ali prokleto je snažno! Zašto se to, pobogu, baš svaki put dogodi?? I je li možda svejedno koja osoba se nađe u blizini i time postane predmet moje sklonosti? Dovoljno je da se nađe netko tko će ispuniti tu prazninu.
Hoće li ta navika ostati i kada budem u ozbiljnijoj vezi? Dok sam bio s K dogodilo mi se jednom. Jednom u 3 godine, dok smo bili daleko. Bilo je proljeće. Ali ništa nije bilo. Ipak, opasno je... Sada sam to već nekako naučio kontrolirati u sebi, ne očekivati puno i pustiti da prođe, bez poduzimanja koraka za ostvarenje. Prešutjeti, pregristi i krenuti dalje. Ali jednako koliko se mogu suzdržati, toliko me to izjeda iznutra. Ponekad mi se čini da je to naprosto moja osobina... nekakva zaljubljivost, melankolija, čežnja, koja se samo povremeno ispoljava u vidu kratkih epizoda. Tim više, ako se u kratkom roku pojavi novi "pogodni objekt" (nazovimo to tako) dogodit će se potpuna zamjena, i više uopće neću misliti na prošli "objekt". Podsvjesno naravno...
Samo jedna ostaje mi u trajnom pamćenju i uvijek iznova izvire, u trenutcima nespremnosti i ranjivosti. Vrijeme je da je izbrišem iz svog života. Vrijeme je i da suzbijem takve površne opsesije koje ostave tako duboke rane. Mogu li ja uopće drukčije? Mogu li uopće biti s nekom normalnom osobom, u koju nisam totalno zatreskan? Zašto sam tako proklet? Zašto nisam prihvatio ponudu za miran i siguran život s osobom koja je pouzdana, izbalansirana i razumna? Zašto ne mogu shvatiti ženu kao objekt, iskoristiti je i pritom biti sretan? Zašto uvijek, ali baš uvijek počnem sanjariti? Dosta mi je toga. A znam da će se opet dogoditi! Moram naučiti prihvaćati gubitak. Možda razmišljam preidealistično. Možda baš zato i gubim tako često. Istovremeno znam biti hladan na van, tako hladan da ljudi imaju osjećaj kao da pričaju s mojim tajnikom. Toliko jako primjećuju da sam zatvoren da mi to čak i kažu. Kao da se u trenutku kad mi se netko svidi od straha zatvorim u sebe. Kao da se bojim izraziti. Kao da ljubav nije poželjna, ili kao da je sramota izraziti je pred drugima.
Možda to ima veze i s mojim odnosom s majkom. Ona mi je, koliko se sjećam, vrlo često i obilno izražavala ljubav. Potpuno je bila prenesena, podređena, skoro obuzeta. A opet, često je nije bilo, a o ocu da ne pričam. Ljubav kao da je izražavala kroz neka pravila, naredbe, očekivanja od mene da budem poslušan, valjda iz straha da mi se nešto ne dogodi. Budući da nisam imao oca konstantno uz mene dok sam odrastao, nisam pokupio društvene uloge i načine postupanja jednog muškarca. Nisam naučio kako muškarac postupa sa ženom, tako da mi se nekad čini kao da ne znam što bih radio, kako bih joj ugodio, kako bih joj se svidio... Možda je i u tome problem, što se toliko pokušavam svidjeti ženama. Sjećam se kako me majka uvijek grdila kako ništa ne radim i kako me nijedna cura neće takvoga htjeti, ili "ako pušiš, cure će reći: fuj"... U biti je ta logika kriva, trebao bih sve te stvari raditi zbog sebe, i ni zbog koga drugoga. Učiniti sebe onakvim kakav želim biti.
Kakav ja želim biti? Želim učiti, želim stalno upijati novo, nikada sjediti i ponavljati neka stara zadovoljstva. Želim ženu od koje ću učiti o životu i koja će od mene učiti o životu. Ženu koja će me fascinirati i koja će biti fascinirana mnome. Samo takva me može osvojiti na duže vrijeme. Samo s njom mi nikada neće biti dosadno. I naravno, da je seks dobar...
